„Budite spremni na komplikacije, nemojte očekivati šetnju kroz park.“

Tako sam, na aerodromu Franjo Tuđman, rekao svom timu prije polijetanja.
Jer znao sam, kada vas ulovi željezna ruka Murphyjevog zakona, ne pušta vas tako lako.
Niz se nastavlja, a pritom ne bira ni vrijeme ni mjesto.

Sve što može poći po zlu, poći će.

Imao sam osjećaj da se Murphy tek zagrijava i sprema završni rendez-vous.
Nisam se prevario.

Punomoć bez apostila i privatni avion iz Ankare

Radnja zapravo počinje nekoliko dana ranije. Na Lastovu, usred šume, bez signala.
Ležim na plaži do koje se dolazi deset minuta pješice, auto parkiran negdje u šumi, moderna civilizacija ostavljena kilometrima iza mene.

Otvaram mail, iskorištavajući rijetke trenutke kada se signal probije kroz džungulu u kojoj se nalazim. Rutinski, da bacim pogled.
I u trenu vidim nešto zbog čega mi srce stane. Punomoć nema Apostille.

Apostille je službeni pečat ili ovjera propisana Haškom konvencijom iz 1961. godine, koji potvrđuje vjerodostojnost javnih isprava. Bez njega dokument iz jedne države nema pravnu snagu u drugoj. U prijevodu, bez apostila, naš nastup pred Sudom Europske unije mogao je završiti i prije nego što je počeo.

Trčim natrag do auta, pronalazim komadić signala, pokušavam stupiti u kontakt s timom. Ne ide.
Na kraju, kasno poslijepodne, zovem samog vlasnika, točnije, većinskog vlasnika jedne od najvećih turskih građevinskih kompanija, Kolina, našeg klijenta.

„Nemamo apostil, to morate hitno riješiti.“

U tom trenutku činilo se nemogućim. Kako doći do apostila, kojemu prethodi cijeli protokol, procedura koja ima svoje korake, a te korake nemoguće je izvršiti preko noći, za kad nam i apostil treba. A treba nam do sutra ujutro.

Ali, kako kaže norveška poslovica:

“Der det er vilje, er det vei”, gdje ima volje, ima i puta.

Konzulat u Ankari hitno izdaje apostil.
Angažira se privatni zrakoplov.
U večernjim satima čovjek izlazi iz aviona u Zagrebu, pruža našem timu dokument, i bez da trepne, okreće se i vraća natrag u avion koji u istoj minuti polijeće za Ankaru.

Dva koraka, dvije sekunde.
Filmska scena apsurda, koja, da nije zabilježena pred našim očima, zvučala bi kao “pretjerujete, sigurno je barem kročio na hrvatsko tlo”.

Ne, nije.

(Ne)slavna lubenica, laptop i virtualna tipkovnica

Idemo još malo unaprijed, na novu Murphyjevu točku.

Na Lastovu, u gluho doba noći, tipkam završne stranice podneska od šezdeset stranica. Tri sata posla iza mene, još tri predamnom. Na pola puta sam.
Zaslužio sam barem jedan zalogaj lubenice kao malu nagradu.

Pokušavam u taj jedan zalogaj smjestiti cijelu voćku. Jer tko zna kad ću se sjetiti uzeti sljedeći zalogaj, pa bolje da odmah sve riješim u jednom. Zar ne? Tako to funkcionira u životu.

Ili ipak ne.

Dio lubenice pada ravno na tipkovnicu. Laptop se zacrni.

Uz pomračenje ekrana, došlo je i do pomračenja mog uma.
U tišini noći, dok je otok spavao, meni se činilo da je posao gotov prije nego je dovršen.

Sušim laptop vodom, zrakom, molitvom. Dva sata kasnije, čudo. Dokument se otvara, sve me čeka spremljeno.

Uz, naravno, jednu caku.
Tipkovnica ne radi.

Momentalni osjećaj beznađa zamijenila je snaga volje, točnije njezini zadnji atomi.

Nisam imao rezervni laptop. Nisam imao trgovinu. Nisam imao ništa osim tih par atoma volje.
I sedam sati kasnije, uz pomoć virtualne tipkovnice i miša, slovo po slovo, završio sam podnesak.

“Per aspera ad astra”, kroz trnja do zvijezda.

Frankfurt, otkazani let i hotelska košulja

Murphy, naravno, nije stao.

Vraćamo se na početak priče. Na naš aerodrom. Bio je to let Zagreb-Frankfurt s presjedanjem u Frankfurtu za Luxembourg, našu završnu destinaciju.

Kad smo sletjeli u Frankfurt, Murphy na djelu – konekcija za Luxembourg je otkazana.

Stojimo u redu, dugi hodnici, tisuće ljudi.
Dogovor u sekundi: razdioba posla. Svaki član tima na svoj šalter. Strategija na licu mjesta. Odvjetničko pregovaranje u pravoj praksi, traženje rupa u pravilima, ispitivanje svih opcija.

Pravi stres-test, tzv. aerodrom stres-test.
Kažu da želite testirati mozak pod pritiskom? Dovedite ga na aerodrom. Ondje, među stotinama ljudi koji istovremeno traže isto rješenje, otkriješ sve: koliko brzo možeš osmisliti strategiju, koliko jasno pregovarati, koliko dugo izdržati pod pritiskom. Nema učionice koja to može simulirati. Samo aerodrom.

Nakon višesatnog natezanja, uspijevamo se ugurati na zadnji preostali let. U hotel stižemo u jedan ujutro, iscrpljeni.

Sutradan u 8 je zakazana rasprava na Sudu Europske unije.
Vadim iz kofera crnu košulju rezerviranu za sutrašnje izlaganje. Izlazim na hodnik u potrazi za peglom, kako bih pripremio nju, a potom i sebe pokušavajući uloviti koji sat sna.

Murphy je odlučio s nama na put skroz do Luxembourga.

Saznajem kako u cijelom hotelu nema niti jedne – pegle.

Improvizacija i odlučnost opiru se Murphyju kao sila teža gravitaciji.

Perem košulju u sobi, napinjem ju kvačicama, stavljam ruksak na nju da gravitacija odradi svoje. Ujutro ćemo vidjeti finalnu presudu mojoj prezentaciji (u ovom slučaju doslovnoj). Ujutro buđenje, prvi pogled bacam na košulju ispod ruksaka. Nije savršena, ali je nosiva. Gravitacija je odradila svoje.

“Fiat iustitia, pereat mundus”, neka bude pravda, pa makar propao svijet.

Rasprava pred Sudom EU

Na kraju, sve Murphyjeve zaplete i improvizacije ostavljamo iza sebe.
Ulazimo u sudnicu Velikog vijeća. Pred nama petnaest sudaca i nezavisni odvjetnik.

Rasprava traje. Argumenti se nižu. Svaka riječ, svaka rečenica ima težinu.

Kad je sve završilo, sjećam se samo trenutka povratka.
Sletio sam u Zagreb, sjeo u taksi i osjetio olakšanje kakvo nikad prije nisam osjetio, i još ga nisam ponovio.

To je bilo naše putovanje.

Od Lastova bez signala, preko privatnog aviona iz Ankare, lubenice na tipkovnici i improviziranog glačanja, do Luxembourga i rasprave koja je ušla u pravnu povijest.

 

Što slijedi?

U sljedećem nastavku donosimo pogled iza zatvorenih vrata sudnice, analizu same presude i trenutke koji su promijenili pravila igre u javnoj nabavi diljem Europske unije.

Kako je Thoreau napisao u Waldenu:

“Želio sam živjeti promišljeno, suočiti se samo s osnovnim činjenicama života i vidjeti mogu li naučiti ono što on ima za poučiti.”

Ponekad pravda ne dolazi kroz tišinu zakonskih članaka, već kroz apsurdne sitnice koje se upetljaju u najveće trenutke: lubenica na tipkovnici, gužva na aerodromu, košulja pod ruksakom.
Kontrasti koji nas guraju dalje, između banalnog i presudnog, smiješnog i ozbiljnog.

Jer kroz improvizaciju, upornost, pa čak i Murphyjev zakon, dolazi ono što Thoreau opisuje kao “promišljeni život”, satkan od svih trenutaka koje treba svjesno upijati, u svakom danom trenutku.